O BAJRAMU I JOŠ PONEŠTO
KURBAN BAJRAM
Mjesec gasne zora je svanula,
Kurban-bajram suncem najavila.
Spustio se na krilima ptica,
Do bosanskih brda i ravnica.
Do bosanskih mahala i kuća,
Ječi ezan još prije svanuća.
Puno srce i puna je duša,
Kada ezan sa munare sluša!
Majka budna, babo uranio,
Abdestio, lijepo opremio:
„Ustaj sine, spavanja se prođi,
Svojim babom u džamiju pođi!
Bajram- namaz s džematom klanjati,
Islam vjeru u srcu čuvati!“
Sa Bismillom, majka nas isprati,
Ponosno ću kod svog babe stati!
Brat do brata, donose tekbire,
U molitvi sve se duše mire.
Brat do brata tekbiri se čuju,
Kurban-bajram danas bajramuju!
Mirisniji od svakoga cvijeta,
Procvjetao u bašči Dženneta.
Otvorite od srca kapije,
Za sve ljude, rođake, komšije!
Sjetimo se i onih što nije,
Proučimo dovu za hadžije.
Što su pošli hadždža obaviti,
I islamskog šarta odužiti.
Ovog ćemo mubarek-dana,
U ime Allaha zaklati kurbana.
Sjetiti se žrtve Ibrahima
I Ismaila, voljenog mu sina!
To je primjer za sve Muslimane,
Svojoj vjeri, Islamu odane.
Kako treba Boga vjerovati,
Za Božju se ljubav žrtvovati.
Svemogućeg Allaha voljeti,
I Njegovu volju poštivati.
Na Njegov se poziv odazvati,
Svaku žrtvu biti spreman dati.
Kurban-bajram satkan od dobrote,
Od milosti, oprosta, ljepote.
Sva je srca srećom ispunio,
Svakog što se Bogu priklonio.
Mjesec gasne, zora je svanula,
Jedna suza iz oka kanula.
Kurban-bajram, dan je pun radosti,
Zajedništva, Božije milosti!
Spustio se na krilima ptica,
Do bosanskih brda i ravnica.
„Allahu ekber!“, iz svih grla ječi,
Bog je Jedan, Svemoćan, Najveći!
BAJRAMSKI NOKTURNO
Vjetar grane zerdelije njiše,
Po Bajramu, Bosna mi miriše.
Butum Bosna i Hercegovina,
Preplavljene glasom mujezina.
I ja bih se s njima veselila...
Nejma babe, majka preselila.
Ne šuškaju basmene dimije,
Oko pune bajramske sinije.
Njena ruka, lahka kao perce,
Sahan pruža:“De mi jedi, šćerce!“
Duša tuži i još bolna čeka,
Da okusi majčinih jemeka.
Vjetar grane zerdelije njiše,
Po Bajramu, Bosna mi miriše.
Uzvišeni, moga deverata,
Babo nest“o, ne znam ni za brata.
I dragoga što sam zanijela,
Mutna mi je voda pronijela.
Bez tabuta i bijela ćefina,
Prokleta je ruka dušmanina!
Gdje mi leže, kad bih samo znala,
Rukama bih zemlju prekopala.
Kopala bih, očinjeg mi vida,
Do kostiju mojijeh šehida!
Vjetar grane zerdelije njiše,
Po Bajramu, Bosna mi miriše.
Uz bajramske dove i tekbire,
I njihove duše da se smire.
Milostivi, podaj mi sabura,
Da zaučim sa njina kabura.
Da dušmani suze mi ne vide,
Dok ja dovim za naše šehide!
Sinova ću devet izroditi,
Pa će Bosni svojoj hizmetiti!
Zaklešću ih Uzvišenim Bogom,
Nikad više pokornim, ni robom!
Vjetar grane zerdelije njiše,
Po Bajramu, Bosna mi miriše!
Ako Bog da, do Sudnjega dana,
Biće Bosne, vjere i Bajrama!
BAJRAM STIŽE
(Sinu Aldinu u spomen na rah. babu)
Bajram stiže, majka ručak sprema,
Bajram stiže, moga babe nema.
Kraj koga ću u safu stajati,
S kime namaz bajramski klanjati?
Ko će mene u krilo staviti,
Poljubiti, lijepo darivati?
Nemam kome poljubiti ruku,
Nit“ se nadam kakvom bajramluku!
Majka će me lijepo urediti,
Pa ću babin mezar zijaretiti.
U Džennetu, babina je duša,
Kad Fatihu učim, ona sluša.
Dragi babo, na te mislim često,
Za sofrom je, prazno tvoje mjesto!
Al“ ne sumnjam, nit“ se sumnja javlja,
Jer nas Allah sve na kušnju stavlja!
Allah daje, Allah i uzima,
Kod Allaha, svako mjesta ima!
Bajram stiže, ipak se veselim,
Imam majku, i s njom Bajram dijelim!
BAKLAVA
Bajram je, decembar rani,
Napolju mraz je ljuti,
Bajramska sofra napola prazna,
Za sofrom dvoje ćuti.
Tišina teška pritisla,
Riječ svaka, kao nož reže.
Govori mati, srce stisla,
Drhtave ruke steže.
„De, jedi sine, dok je još vruće,
Čorba je ukusna baš!
Stigao Bajram do naše kuće,
Najveći blagdan naš.
I somun, evo, ispekla mati,
Vidi ga, mek kao duša!“
„Poslije, majko,možeš ga dati,
Ja bih baklavu da kušam!“
„Ne mora uvijek baklava biti,
Zahmet je da se sprema!“
„Mogla si, majko, spremiti i ti,
Kako je Amrina nena?!“
„Ove su godine orasi skupi,
Para je malo da se kupi,
A naš već, evo, godine dvije,
Kako rod dao nije!“
„Evo ti jabuka, zdrava, žuta!“
Al“ dijete majku ne sluša.
Rumeni jabuka iz njenog skuta,
Ono bi baklavu da kuša.
„Pogledaj kako je sočna, glatka,
Sadio rahmetli babo tvoj!
...Ako i budem vijeka kratka,
Nek“ jede sin je moj!...“
„Ostavi, majko, jabuku, neka,
Kasnije, može da čeka!
Ja bih baklavu jesti htio,
Možda će poslati tetka!
Znam da je jabuka slatka i fina,
Al“ meni baklave da je!
Možda se, ipak, sjeti strina,
Il“ šćerka daidže Smaje!“
Oko bi suzu od srca da skrije,
A vrijeme vuče se sporo.
Blijedu svjetlost mjesec lije,
I jacija će skoro.
Usnulo dijete, mirno spava,
Vjetar prozore trese.
Pred njim tepsija i baklava,
U snu mu majka je iznese.
I jeca mati, teška je suza njena.
Miluje djetinju ruku mehku.
U ruci jabuka nezagrižena,
A suze teku, teku...
